Toyota Kosei Hospital, javna bolnica. (sajt je na japanskom ali naslovna strana ima kolaz dobrih fotografija).



Kao i u svakoj zdravstvenoj ustanovi u zemlji (ukljucujuci i privatne), usluge se placaju 30% licno, za decu do 15 godina je potpuno besplatno. Cene su odredjene drzavnim cenovnikom i vaze sa sve doktore u zemlji. Nema "socijalno priznaje toliko a ja naplacujem ovoliko" stoseva. Iste cene za sve i privatne i drzavne ordinacije, klinike i bolnice. Identicne cene.

To vazi i za zubare. Recimo, ciscenje korena zuba (root canal therapy) se placa 600Y (~6 EUR), mozda dve pa i tri posete po toliko. To je sitnina, metalni novcici, za 600Yen ne moze da se kupi ni 2 pakla cigara (420Y je jedno paklo). Isti taj tretman u Australiji kosta 950EUR, socijalno ne priznaje nista a pitanje je i sta ce privatno osiguranje da vrati od toga. Cesto nista.
To vazi samo za neophodne zubarske radove. Porcelanske krunice, implanti, to se smatra kozmetikom i to drzava ne pokriva.

Otuda citava industrija zdravstvenih osiguranja koja se shepuri u velelepnim oblakoderima po sitijima zapadnih gradova. U Japanu to prakticno i ne postoji. Postoji ali se ljudi osiguravaju za onih 30% sto sami placaju, ako to naraste ili se ide u bolnicu duze od mesec dana. Pri propisanim cenovnicima to su neuporedivo manje pare nego sto bi kostalo na Zapadu.

Nasa kantautorka, Jadranka Stojakovic, koja je zivela u Japanu 20+ godina, trazila je pare od kolega umetnika da doniraju kako bi se operisala u Rusiji za 15,000EUR. Eto, to je 30% cene te operacije koja treba jednom u milion ljudi i za koju se osiguravaju (mada Japanci po glavi stanovnika imaju u banci nekih 200 hiljada dolara svaki covek, zena i dete).
To osiguranje Jadranka (kao ni mnogi Japanci) nemaju a ona izgleda ni u stedjevini nije jaka, nista cudno za umetnike.

Zdravstveno osiguranje je nacionalno, ne zavisi od firme, identicno za sve. Nema zdravstvtvenih knjizica nego kao kartica koja se izdaje na svake 2 godine.

U bolnici, na prvi pogled, izgleda da ce ceo dan da prodje dok se dodje na red. Ordinacije su ovako jedna uz drugu, sve sto je moglo da se automatizuje je vec automatizovano (nema "predavanja knjizice") i ovi ekrani govore koji pacijent (broj) ide u koju ordinaciju.








Lekari rade kao sumanuti, nekoliko minuta po pacijentu. Na masinama, pri prijavi za lekara, se unese sve sto moze unapred, simptomi, od kada, koliko, imaju pitanja koja zavise od prirode razloga za dolazak kod lekara.

Kada se sedne kod lekara, on sve vec ima na ekranu i nema puno price. Mene su poslali i na rentgen pa da se vratim. Sve ima workflow.

Na kraju, lekar prepise lekove i lekovi se dobiju odmah tu, u bolnici. Nema da se ide po apotekama i trazi (kakva korist od leka koji nema da se nadje).

Apoteka u bolnici:




Sva placanja i formulari su na masinama kao ATM:







Generalno, od ulaska u bolnicu do odlaska sa lekovima u torbi, ne moze da bude vise od 90 minuta. Tako mi je bilo 7-8 puta, sto zbog deteta sto zbog mene.

Da nesto dobro rade, kazu i statistike: Japanci su najdugovecniji narod na planeti. Neki tvrde da je to i zbog odlicnog i pristupacnog zdravstva zbog kojeg idu kod lekara 4 puta godisnje pa su manje sanse da se nesto razvije u smrtonosni oblik. Isti taj clanak navodi da Amerikanci idu 2 puta.

U Ekonomistu sam citao da se japansko zdravstveno osiguranje naziva toliko dobrim da je “predobro”. Jedna nuspojava je da sanitet mora (zakon) da dodje po tebe ukoliko kazes da ne mozes sam da odes do bolnice. Neki to zloupotrebljavaju pa ga koriste umesto taksija.