Kada se dodje do statistika, Japan je u vrhu zemalja po broju samoubistava.

Dok druge zemlje imaju sluzbe, hotline, lekare, socijalne radnike, psihologe za mentalne stvari, Japan cak nema ni rec za takvo stanje.

"My head sick" je dokle to ide po obicnom narodu u lokalu. I sam sam imao taj slucaj gde mi je jedan takav udenut u tim. On je OK, dokle god ga drzim 9-5 i pazim da nema mnogo prekovremenih.

Jednostavno, ocekuje se da svako svoj licni problem resi sam, da "try harder" i niti neko ocekuje da se on nekome obrati niti on ima nameru. Kuvanje u sebi.

Clash tradicionalne kulture i danasnjeg stanja ali tako je.

Da u ostalim bogatim zemljama povuku i otpuste sve koji rade sa mentalnim zdravljem, sta bi tamo bilo?

Jedna gadna ali zvanicna i (mislim priblizno) tacna racunica, dosla sa Zapada, kaze da svako samoubistvo u Australiji kosta drzavu 1.2 miliona dolara.

Po istoj racunici, u Japanu, jedva 500 hiljada dolara.

Tu se uzima u obzir potencijal samoubice koji nije ostvaren za preostalog zivotnog veka, u zaradi, porezu, generisanju traznje za celo drustvo.

Tu onda vidimo - da je dobar deo samoubica u Japanu vec presao svoj produktivni vek = starci i zato , po toj kako god nemilosrdnoj racunici - njihova samoubistva kostaju "samo" 35% australijskih.

Dok Zapad nema kud vise da se siri u asistenciji kod mentalnih oboljenja, Japan tek treba da uspostavi takve sluzbe. Mozda, za pocetak, i da nadje rec za mentalna oboljenja koja vode suicidu i dijagnozu za njih.

Samo kad bih ja mogao da im naredim.